PROPOVIJED MONS. IVANA ŠAŠKA PRIGODOM PROSLAVE 700. OBLJETNICE ROĐENJA ZA NEBO BL. AUGUSTINA KAŽOTIĆA U LUPOGLAVU
Ivan Šaško
pomoćni biskup zagrebački
Uvod i homilija
u euharistijskome slavlju svetkovine blaženoga Augustina Kažotića
u župi bl. Augustina Kažotića u Lupoglavu
(na prostoru pokraj župne crkve)
prigodom proslave 700. obljetnice smrti Blaženika
Četvrtak, 3. kolovoza 2023., u 19 sati
Gospodin, Dobri pastir, koji nam daruje mir, svojim nas je Duhom okupio u
ovome prelijepom slavlju njegove ljubavi koja povezuje spomen i nadu: spomen dug
sedam stoljeća od prjelaska u vječni život dragoga nam zagrebačkog biskupa bl.
Augustina Kažotića, naslovnika i svetoga zaštitnika vaše župe, čijemu zagovoru –
puni pouzdanja – preporučujemo svoju sadašnjost i nadu budućega.
Sve je to vidljivo upravo na ovome mjestu gdje ste se odvažili ostaviti svoj trag
ljepote vjere i pouzdanja u Boga, trag brižnosti i zauzetosti za svoju župu, za svoj
Lupoglav i za cijelo hrvatsko društvo. Radujem sam što i sâm mogu biti dionik ovoga
zajedništva u kojemu pozdravljam: Tebe, velečasni gospodine župniče, dragi Filipe
(Pavlović); vas subraćo svećenici i redovnici, počevši od velečasnoga gospodina
Ivana (Lukić), sina ove župne zajednice; pozdravljam vas, drage sestre redovnice;
vas, bliske župne suradnike; vas, dragi župljani i hodočasnici; vas, cijenjeni nositelji i
predstavnici građanskih vlasti, vatrogasci i članovi društava i udruga; vas, zaslužni
radnici na uređenju ovoga prostora; sve vas, dragi prijatelji, braćo i sestre!
Čestitam vam župnu svetkovinu i ovaj izniman jubilej donoseći vam
blagoslovne pozdrave i čestitke našega zagrebačkog nadbiskupa mons. Dražena
Kutleše koji upravo u ovo isto vrijeme slavi euharistiju u zagrebačkoj župi bl.
Augustina Kažotića.
Nema ljepšega, nema dubljega, nema istinitijega načina od euharistije na koji
bismo mogli povezati molitve, misli i osjećaje, približiti ljude, vremena i prostore.
U ovu svetu misu unosimo svoje čežnje i ljubavi, svoju braću i sestre, one s
kojima živimo ovdje ili su u drugim zemljama i krajevima svijeta. U našim su
nakanama: obitelji, očevi i majke, djeca i mladi, starci i starice.
Ovdje nitko nije isključen, dok molimo za siromašne i tužne, malodušne i
obespravljene. S nama su i preminuli, posebice pokojni iz ove župe; s njima se
susrećemo u svakoj molitvi Crkve, sigurni u Božje milosrđe u kojemu vidimo i svoju
grješnost i neznatnost.
Zato zahvalna i ponizna srca molimo za sebe dar Duha Svetoga, da bismo
prepoznali svoje grijehe; molimo dar kajanja i obraćenja, molimo dar Božjega
oproštenja i radosti. U Kristovu je prinosu i naš prinos; po Kristu i s Kristom molimo da
ga nebeski Otac primi i da nas obnovi milošću.
Homilija
2
Liturgijska čitanja:
Ez 3, 16-21; Ps 23 (22), 1-6;
1 Kor 9, 16-19, 22-23; Iv 10, 11-16
1. U ovakvim slavljima redovito se, kao samo od sebe, pojavi pitanje: Što je to
tako snažno da može preživjeti stoljeća? Ne samo preživjeti nego biti novim
nadahnućem. Što se to prenosi iz naraštaja u naraštaj; kakva su to djela koja ostaju u
ljudima da ih imaju potrebu zapisati i predati drugima?
Sedam stoljeća… Ako zastanemo i razmislimo, ne možemo ostati ravnodušni,
posebno ne u današnje vrijeme, kada izgleda da se promjene događaju brzinom koja
ne dopušta ni pamćenje ni spomen. Kao da je jedino važno iskoristiti vrijeme,
'iscijediti' ga, pretvoriti u neki materijalni probitak. No, u tom pristupu nema radosti,
čovjek ostaje žedan, razočaran, zarobljen i sam.
To se događa, ako se prihvati onaj pristup životu koji pokušava izbrisati pogled
u ljudsko srce; izbrisati ljudske ograničenosti i osobito: ako se pokuša izbrisati istina
da smo stvoreni i pozvani živjeti vječno s Bogom.
Sedam stoljeća od bl. Augustina ono što odražava ljubav i vječnost, Božje
darove koji su nam darovani u Isusu Kristu, u utjelovljenoj Božjoj Riječi.
2. Uistinu nije teško u naviještenoj Božjoj riječi današnje svetkovine vidjeti
odraz života blaženoga Augustina Kažotića koji je bio evanđeoski oduševljen; koji je
oblikovao svoje poslanje i usmjeravao svoje djelovanje razmatrajući isto Sveto pismo
koje govori i nama.
Čuo je po proroku Ezekijelu kako ljude treba odvraćati od zla i njegovih putova,
nositi brigu i odgovornost za njihovu vječno dobro. Čuo je koliko je pogubno, ako se
pravednik odvrati od pravednosti i počne činiti nepravdu.
Osjetio je ljepotu i teret poziva pastira, ali je bio nošen utjehom da čovjek koji
prihvati da mu pastir bude Gospodin ni u čemu ne oskudijeva. Ni u čemu!
Po primjeru apostola Pavla znao je da mu je i dužnost i služba propovijedati
Evanđelje, bez želje za ikakvim dobitkom, osim dobra njegovih bližnjih. To je moguće
iz ljubavi. Ona ga je poticala da „svima bude sve“ i da sve što čini, čini poradi
Evanđelja.
To je osobito vidljivo u nasljedovanju Isusa kao pastira, odnosno u suprotnosti
s onim što čini najamnik. U Evanđelju je dvaput spomenuta odlika koja razlikuje
pastira od najamnika. Pastir polaže svoj život za one koji su mu povjereni…
3. U tome središtu smisla ne vidimo samo uzor blaženoga Augustina, nego i
svoj poziv, vidimo i ispit savjesti, ali i sigurnost da nas Gospodin nikada ne ostavlja;
da je dao svoj život, da imamo život i radost u izobilju.
U Zbornoj molitvi ispovjedili smo da je Augustin „primjer dobroga pastira svoje
Crkve“ i zamolili da po njegovu zagovoru i mi stignemo u (Očevu) vječnu slavu.
3
Pred djelima koja je Bog ostvario s pomoću jednoga čovjeka, biskupa
Augustina, osjećamo divljenje, ali tu ne ostajemo, jer je Bog svakoj i svakomu od nas
darovao dioništvo u njegovoj pastirskoj službi. Tako je svatko pozvan biti dobar pastir,
a ne najamnik.
Gledajući svakidašnji život, jasno je da su prvi pastiri roditelji svojoj djeci.
Koliko je samo važno da taj odnos bude pun ljubavi, da se radi dobra i opominje i
žrtvuje; da se ne pretvori u 'najamnički' odnos nebrige i nepoštivanja. U najranijoj dobi
dragocjeno je otvaranje prostora za govor ljubavi i vječnosti, za govor dobra i ljepote,
za govor istine i odgovornosti.
Pastiri su, zatim, svi koji imaju službu u Crkvi, ponajprije svećenici, redovnici i
redovnice, nastojeći da svima bude vidljivo kako ih u njihovu pozivu nesebičnoga
služenja i predanosti vodi Krist, vječni Pastir, a ne netko ili nešto drugo.
Pastiri su i oni koji sudjeluju u odgoju mladih, koji svjedoče što ih istinski
raduje, ali i s ljubavlju govore o svojim poteškoćama, zabludama i stranputicama te
nastoje prenijeti mudrost, vrjednote i plodove koji ne prolaze.
Pastiri su i odgovorni u pojedinim zajednicama u društvu, a posebice oni koji su
preuzeli odgovornost za državu i cijeli narod. Znamo i svakoga dana osjećamo koliko
je visoka i bolna cijena, ako su na tim mjestima najamnici, a ne pastiri; ako se ne
učvršćuju uporišta i ne vide prijetnje; ako se traži vlastita zemaljska, a ne nebeska i
Božja slava. Nestaje radosti, sve postaje teško i mučno, bezoblično i zamorno.
4. Braćo i sestre, u Evanđelju po Ivanu zabilježeno je što je Isus izravno rekao
za sebe, tko je on.
Osim da je dobri (i lijepi) pastir (10, 10.14), on kaže: ja sam kruh života (6,
48.51); ja sam svjetlost svijeta (8, 12.; 9, 5); ja sam vrata (10, 7.9); ja sam uskrsnuće i
život (11 ,25); ja sam put, istina i život (14, 6); ja sam istinski trs (15, 1.5), sve do
odgovora Pilatu: Ti kažeš: ja sam kralj (18, 37)…
Primijetit ćete da se svaka od tih 'definicija' tiče drugih; slika upućuje na
zauzetost za druge, pri čemu je na prvome mjestu više puta, triput ponovljen – život.
To je je uporište. Krist je došao da imamo život, u izobilju. Odmicanje od njega sa
sobom povlači umiranje. Došao je da njegova radost bude u nama i da naša radost
bude potpuna. Misleći da se radost nalazi negdje drugdje, radost umanjujemo, za
sebe i za druge.
On je kruh, da se njime hranimo; svjetlost da bi nam svijetlio i radovao nas;
vrata, da se ne bojimo prolaska u njegovu prisutnost; on je pastir, da ne oskudijevamo
i da se ne bojimo; on je put da ne zalutamo; istina da nas Neprijatelj ne zavara; on je
trs da se od njega ne odvajamo; on je uskrsnuće i život, da živimo vječnost i pobjedu
nad grijehom i zlom.
5. Naveo sam tu lepezu Isusovih izrijeka o sebi, zbog toga jer sam u vašemu
nastojanju da uredite ovaj prostor iščitao odraz Isusovoga govora, njegova djela
spasenja koje prije svega susrećemo u crkvi. Ali on nije govorio niti ostao prisutan da
bismo ga susreli samo tamo, 'među zidovima'. Uostalom, Isus nam je rekao:
4
Kraljevstvo je Božje među vama. I vi ste taj govor, potaknuti svojim župnikom,
pastirom komu je stalo do vas, zaželjeli učiniti prostorno jasnijim, prisutnijim,
obuhvatnijim.
Predivno je svjedočiti ovomu rađanju 'govora proroštva'. Možda pretjerujem
kada ovo vaše djelo tako nazivam? Mislim da ne. Naime, nije se teško složiti da je –
nažalost – jedna od karakteristika suvremenosti, naše kulture, postala pojava obično
zvana 'individualizam'. To je jedan od naziva za sebičnost, za zatvorenost,
sebeljublje; za bolest koja ostavlja plodove tuge i odumiranja.
Tomu nasuprot, ovaj prostor progovara drukčijim jezikom, zapravo pomaže
istaknuti ono što – kako mi kaže vaš župnik – resi ovo mjesto i ima snagu života, a to
je zajedništvo. Umjesto da se ljudi zatvaraju i postanu nepokretni, ovaj prostor zove
na susretanje, na hod, na razgovore i dogovore, na nove početke i jačanje zanosa.
Upravo u vremenu u kojemu se i u Hrvatskoj čuje da se ništa ne može promijeniti, da
ništa ne može biti drukčije ovaj prostor govori da kada Božji Duh pokreće sve je
moguće pokrenuti i sve može biti puno bolje.
Crkva je po svojoj naravi i po svome imenu zajednica pozvanih. Nije okupljena
snagom ljudskih programa, članova, nego snagom koja nadilazi ljudske zamisli i
mogućnosti, a zahvaća sva ljudska iskustva, ne samo vjernika nego svakoga čovjeka.
Tu, na ovome prostoru, moći će se osjetiti širina ljudskosti, otajstvo života i
vječnosti, otajstvo sastajanja i rastajanja, iščekivanja i zagrljaja; tu ima mjesta za
molitvu i pobožnosti, za očitovanje kulture u pjesmi, plesu, baštini i običajima, u novim
izražajima koji okupljaju i daruju vrijeme, pozornost i brižnost…
To ste osjetili kao potrebu i siguran sam da ćete i dalje razvijati upućenost
jednih na druge; s ovoga izvorišta voditi rukavce one evanđeoske maštovitosti koju je
svjedočio blaženi Augustin Kažotić.
6. Zbog čega nešto živi sedam stoljeća? Evo odgovora koji je sasvim bliz. Zbog
toga jer je netko dopustio da Bog djeluje po nesebičnosti čovjeku u onim područjima
koja su uvijek nova, koja ne mogu zastarjeti. Onako kako i nas, Crkvu, hrvatske
vjernike, Gospodin i danas potiče. A što je to staro, a tako novo što se i nas danas
tiče?
Biskup Kažotić znao je da je najvažnija vječnost i odnos prema Bogu (zbog
čega je uređivao bogoslužje). Iz toga izvora dolazi njegovo promicanje školstva,
uključenost u tadašnje znanstvene tijekove; borba protiv praznovjerja; ali i njegova
briga za siromašne; zdravstvena skrb; njegovo posredovanje u sukobima u društvu;
njegovo zauzimanje za prava naroda, pokazavši da se spreman sukobiti i s
vladarima…
Sve to proizlazilo je iz istine Radosne vijesti i iz nenavezanosti na zemaljsko. Iz
evanđeoske istine i slobode rađa se briga za druge, uvijek s pogledom prema
nebeskomu.
5
Ta širina ljudskosti koja ima središte u objavi Isusa Krista prostor je istine o
čovjeku i svijetu. Važno je to u vremenu kada je i istina postala žrtvom nametanja
beskrajnih mišljenja i protumišljenja, bez istinske potrebe trajnosti.
Ovo je prostor koji daje prostora pitanjima srca, najdubljim ljudskim čežnjama i
odgovorima koji proviru iz Kristova križa i uskrsnuća. Europska je suvremenost
otvorila provaliju praznine. Želeći ukloniti vjeru iz svoga tkiva pridonijela je rađanju
novih oblika praznovjerja, jer mudro je rečeno da čovjek koji kaže da ne vjeruje u
Boga, štoviše – da ne vjeruje ni u što, počinje vjerovati u svašta.
Zaključujem: Braćo i sestre, svatko je od nas pozvan biti pastir. To ćemo i biti,
ako prihvatimo dar vječnosti. Najamnik je zatvorenik prolaznoga… Ovaj prostor govori
jezikom proroštva, jezikom otajstva života. Nastavite živjeti s Bogom da biste imali
snage za nova nadahnuća, a u svakoj kušnji i umoru neće nedostajati zagovor
blaženoga Augustina.
I nadamo se, usudimo se to ovdje vjerovati, možda i nadom protiv svake nade,
da će upravo ovakvo ostvarivanje, ma kako djela bila i izgledala drugima malena,
upravo to će privlačiti ljude da vide u svojoj Domovini novu snagu, da vide ljepotu, da
znaju biti zahvalni i da nikada ne kažu da se ništa ne može mijenjati. Gospodinu hvala
za vas, Gospodinu hvala za pastirsko srce koje zna trpjeti, koje se zna nositi s
poteškoćama u obitelji, koje zna opraštati i koje se vraća Gospodinu. Gospodinu
hvala za naše svećenike, za pastire, za vašega župnika, za sve one koji u kušnjama
znaju Gospodinu reći – Ti znaš da te volim! – Jedni drugima budimo potpora,
otvorimo prostore znajući da je Dobri pastir uvijek s nama.”