U četvrtak 2. lipnja u 10:30 sati navečer ispred župne crkve u Lupoglavu krenuo je autobus hodočasnika prema župnoj crkvi u Brckovljanima kako bi povezao i tamošnje putnike jer su ove dvije župe zajedno organizirale duhovno studijsko putovanje “Hercegovina u srcu” kako bi se upoznali bolje s poviješću toga hrvatskog kraja koja je kršćanska i mučenička sve do današnjih dana. U Hercegovinu je tako krenuo 41 hodočasnik zajedno sa župnicima vlč. Marinkom Golekom iz Brckovljana i don Filipom Pavlovićem iz Lupoglava. Cijelonoćno putovanje je ugodno prošlo, a u Bosnu i Hercegovinu putnici su ušli preko graničnog prijelaza Kamensko, što je značilo da će do svoje prve destinacije naši hodočasnici morati proći i pored Buškog jezera te samostana svetog Ilije koji pripada karmelićanskom redu. U tim ranojutarnjim satima priroda oko Buškog jezera mamila je svojom ljepotom no prema planu i programu prva destinacija je bila bazilika u Tomislavgradu. Tu je putnike oko 6:30 ujutro dočekao gvardijan fra Sreten Čurčić te je ukratko pojasnio povijest izgradnje spomen-bazilike i franjevačkog samostana te pastoralnu i kulturnu djelatnost fratara od nakladničke kuće Naša Ognjišta, Franjevačkog muzeja pa do afričke zbirke i najnovijih paleontoloških nalaza u kamenolomu nedaleko od samostana u kojem je pronađen zanimljiv fosil “praslona”. Ono što je najviše oduševilo hodočasnike bila je ogromna slika “Isus prijatelj malenih” remek-djelo našeg slikara Vlahe Bukovca i njegovo najveće platno, a čuva se u bazilici. Ovu sliku mnogi dobro poznaju jer njezine replike često vise po obiteljskim domovima, crkvama, samostanima, župnim uredima i pastoralnim centrima, a prije četiri godine bila je izložena i u Klovićevim dvorima u sklopu izložbe posvećene Vlahi Bukovcu. Zbog njezinih golemih dimenzija 4,5 x 3 metra prenošenje slike iz bazilike u Tomislavgradu u Zagreb predstavljao je velik pothvat.
Negdje oko 7:30 hodočasnici su se uputili dalje prema 40 kilometara udaljenom franjevačkom samostanu na poluotoku Šćitu u Rami gdje ih je dočekao fra Andrija Jozić župnik i gvardijan samostana na Šćitu. On je okupljenima progovorio o mučeničkoj povijesti ovog kraja kojeg je obilježila vatra i voda. Pet puta je crkva kroz svoju povijest bila spaljivana, narod proganjan, tu je bila izrečena i zgodan poveznica ovog kraja i Sinja jer su upravo žitelji ovog kraja bježeći pred neprijateljem ponijeli sa sobom sliku Majke od milosti prema cetinskom kraju – njih tada oko tri i pol tisuće prognanika zajedno sa svojim fratrima te su tako sliku donijeli u Sinj te je danas poznajemo kao Čudotvornu Gospu Sinjsku. Gvardijan je zatim predstavio dio povijesti koji je ponajviše obilježio ovaj kraj, prvi je veliki pokolj hrvatskog stanovništva od strane četnika 1942. koji su bili logistički potpomognuti Talijanima i u dogovoru s partizanima, a u dva dana 8. i 9. listopada 1942. su pobili više od tisuću ljudi. Drugi događaj je povezan s izgradnjom akumulacijskog jezera, koji je značio još jedan egzodus ljudi gdje je prema prvotnom planu i sama crkva na Šćitu trebala biti potopljena, no fratri su uspjeli ispregovarati da se kvote smanje za nekoliko metara, te su poslije još nasipali zemlju kako bi sačuvali crkvu. Ovaj kraj nije poštedio ni domovinski rat gdje su u okolici bila velika stradanja hrvatskog pučanstva, na poseban način se tu ističe stradanje Hrvata u Uzdolu, o čemu se u Hrvatskoj malo zna. Ono što je specifično kod tog masakra je okrutnost i brutalnost izvršenja zločina.
Diveći se ljepoti Rame i jezera putnici su sada znali kolika je žrtva stanovnika ovog kraja u samom temelju prirodnih ljepota koje ih okružuju. Nakon Rame putnici su se uputili cestom prema Jablanici te su putem vidjeli mjesta Prozor i Gračac te su od Jablanice do Mostara uživali u prekrasnom prizoru koji su pružale planine i rijeka Neretva. Ovim putem su skoro napravili krug oko parka prirode Blidinje. Hodočasnici su u Mostar stigli malo nakon podneva, uputili su se odmah prema franjevačkoj crkvi sv. Petra i Pavla gdje ih je dočekao fra Ante Marić, poznati hercegovački fratar i književni kritičar. Osim povijesti Mostara kao mjesta on im je približio i povijest franjevaštva u Hercegovini te suvremene prilike Hrvata u Mostaru. Putnici su ostali zadivljeni veličinom i ukrasima franjevačke crkve, Rupnikovim freskama i mozaiku koji krasi unutrašnjost, nakon razgledanja crkve grupa se uputila na Stari Most te su ondje imali slobodno vrijeme za kavu, odmor i razgledanje starog dijela Mostara.
Oko 2:15 popodne putnici su krenuli iz Mostara prema Blagaju, gdje se nalazi izvor rijeke Bune, što je najveći izvor u Europi, u Blagaju su proveli sat vremena diveći se prirodnim ljepotama, a zanimljiva im je bila i Tekija – derviška kuća koja se nalazi na samom izvoru.
Tek poslije toga prateći opet tok Neretve zaputili su se u Međugorje. Hodočasnici su usput vidjeli i pravoslavni manastir u Žitomisliću te su se preko Biletić polja, Blizanaca i Krehina Gradca uputili prema Čitluku, a iz Čitluka u Međugorje gdje su stigli oko 4:15 popodne te su se smjestili u pansion ispod Brda Ukazanja u vlasništvu roditelja lupoglavskog župnika don Filipa Pavlovića. Tamo su toplo i lijepo primljeni te su nakon smještaja u svoje sobe imali zajednički ručak. Nakon ručka hodočasnici su pješice krenuli kroz polje prema međugorskoj župnoj crkvi svetog Jakova što ih je podsjetilo na vrijeme kada su prvi hodočasnici dolazili u Međugorje te su uživali u prizorima vinograda i polja okruženih međugorskim brdima Križevcem i Brdom Ukazanja.
Svi su sudjelovali na molitvenom programu u crkvi, gdje je bila prilika i za sakrament ispovijedi, a također su zajednički molili krunicu te su zajedno s ostalim hodočasnicima sudjelovali na misi koja je po ljetnom rasporedu započinjala u 19 sati nakon čega je slijedilo čašćenje Križa Gospodinova. Večer su hodočasnici proveli razgledajući centar Međugorja te su rano krenuli na počinak umorni od napornog puta.
U subotu 4. lipnja rano ujutro oko 7 sati okupili su se ispred pansiona te su u 7:15 krenuli opet prema crkvi gdje sudjelovali na svetoj misi u 7:30 sa župljanima i hodočasnicima. Nakon mise vratili su se u pansion na doručak. U 9 sati krenuli su na Brdo Ukazanja gdje su zajednički molili Radosna otajstva krunice te su imali priliku provesti duže vrijeme u molitvi na mjestu ukazanja ispred Gospinog kipa. Na samom mjestu ukazanja bilo je jako puno ljudi, a naše je hodočasnike najviše iznenadio velik broj hodočasnika iz Ukrajine budući da se tamo vodi rat.
Ručak u pansionu Maće i Ante Pavlović započeo je oko 12:15, većina hodočasnika je već prije ručka odnijela stvari u autobus jer je plan krenuti prema Širokom Brijegu odmah poslije ručka. U Široki Brijeg došli su oko 13 sati i 45 minuta. Odmah po dolasku napravili su zajedničku fotografiju ispred kipa fra Didaka Buntića tog najznamenitijeg hercegovačkog fratra koji je bio promišljanjem i djelovanjem daleko ispred svoga vremena, bio je graditelj širokobriješke crkve, a najpoznatiji je po svom humanitarnom djelu gdje je u godinama gladi u Hercegovini spasio 25 000 hercegovačke djece organiziravši im prijevoz i smještaj u Slavoniji. Djeca su se poslije vratila svojim domovima, a mnoga su ostala kod svojih posvojitelja u Slavoniji, naime, u nemalom broju slučajeva dogodilo bi se da su svi ukućani pomrli od posljedica gladi te se djeca jednostavno nisu imala kome vratiti. U širokobriješkoj crkvi posvećenoj Uznesenju Blažene Djevice Marije u nebo dočekao je naše hodočasnike fra Augustin Čordaš, mladi franjevac koji je zajedno sa župnikom iz Brckovljana vlč. Marinkom Golekom studirao teologiju u Zagrebu te mu je bilo drago vidjeti nekoga iz svoje generacije. On je predstavio hodočasnicima glavne crtice iz samostanske povijesti ponajviše se osvrnuvši na širokobriješke mučenike za koji se vodi postupak za proglašenje blaženima. Nakon posjeta crkvi hodočasnici su krenuli u sklonište koje je bilo mjesto pogibije hercegovačkih mučenika. Naime, od onih 66 pobijenih franjevaca u Hercegovini za koji se vodi zajednički postupak „Fra Leo Petrović i 65 subraće“ njih 30 je pobijeno u skloništu samostana na Širokom Brijegu i na fratarskoj mlinici.
Nakon posjeta Širokom Brijegu uputili smo se prema Grudama, a zatim preko Sovića i Gorice na granični prijelaz Vinjani Donji, te preko Imotskog prema Zagvozdu gdje su se uključili na autocestu prema Zagrebu. Putem do doma hodočasnici su molili slavna otajstva krunice budući da je predvečerje svetkovine Duhova te su razmjenjivali dojmove s putovanja a u Brckovljane i Lupoglav stigli su oko 10:30 navečer, opraštajući se zahvalili su se svojim župnicima na organizaciji putovanja te su istaknuli kako je baš prikladan naziv „Hercegovina u srcu“.
